Semir (na slici - desno) sa rahmetli Omerom i Denisom Bašićem, januara 2007.
Razgovor s tužnim povodom: MENI JE OMEROV ODLAZAK POSEBNO TEŠKO PAO, JER SMO SE ZNALI GODINAMA I BILI DOISTA DOBRI PRIJATELJI
S ovim momkom sam radio intervju prije tačno tri godine. U međuvremenu on je nastavio svoj edukativni put iz medicine, ali je s jednakim žarom skupljao sevdalinke, nastavljajući svoju suradnju sa Institutom sevdaha - fondacija Omera Pobrića. Od tada pa do danas desio se i jedan, za nas obojicu tužan događaj: 20. januara ove godine iznenada je otišao veliki covjek i sevdalija - Omer Pobrić. To je i bio neposredni povod ovom razgovoru.
Dr. Semir Vranić sa Bedrudinom Gušićem, juna 2006. ispred "Vječne vatre" u Sarajevu
Omer je bio jako vrijedan, energičan, lahko je uspostavljao komunikaciju s ljudima, a cijelo vrijeme bio vođen idejom čuvanja i širenja sevdalinke po cijelome svijetu...*Ja vjerujem da će sevdalinka preživjeti sve udare, kao što je to bio slučaj i u prošlosti...*Bojim se da ćemo na pravi instutucionalni oblik zaštite sevdalinke morati još da sačekamo...*Velika ličnost, ogromne stvaralačke energije, izuzetnih ljudskih kvaliteta, koji je život posvetio i usredsredio na očuvanje i širenje sevdalinke...
Dragi Semire! Da započnemo ovaj razgovor s tužnim događajem koji se nedavno desio: kako si doživio iznenadni odlazak Omera Pobrića?
DR. VRANIĆ: Dragi Bedro, hvala ti na pozivu za ovaj intervju, koji dolazi tužnim povodom, odnosno iznenadnim Omerovim odlaskom, koji nas je sve šokirao i iznenadio. Meni je Omerov odlazak posebno teško pao, jer smo se znali godinama i bili doista dobri prijatelji.
Kada si posljednji put bio s njim u izravnom kontaktu i šta je bila tema vašeg razgovora?
DR. VRANIĆ: S Omerom sam se posljednji put vidio neposredno prije Nove godine, a zadnji sam se put čuo s njim u nedjelju 17.1.2010. godine preko Skype kad smo se dogovarali oko snimanja jednog izuzetnog sevdalije Orhana Ahmagića (84 godine) iz Sarajeva. Nažalost, Omerova iznenadna smrt je spriječila snimanje Orhana, a Orhan je jedan od rijetkih preostalih pjevača koji zna stare, zaboravljene pjesme… Inače, Omer je napravio cijelu ediciju snimajući stare i pomalo zaboravljene pjevače, što je od ogromnog značaja.
Kada si se upoznao sa rahmetli Omerom?
DR. VRANIĆ: S Omerom sam se upoznao 2003. godine kad je on radio projekat "Banjalučki sevdah u vremenu". Budući da godinama sakupljam svu arhivsku građu koja se tiče sevdalinke (prevashodno tekstove pjesama, ali i fonografske zapise), ponudio sam mu dio svoje sakupljene građe o banjalučkim narodnim pjesamama i tako je krenula naša suradnja koja je trajala sve do njegove smrti. U isto vrijeme je Omer radio projekat „Saz u Bosni" koji je meni također bio vrlo interesantan jer je sevdalinka uz saz najautentičnija i najprikladnija.
Tvoj životni poziv je medicina. Ali, za sada si, čini mi se, poznatiji u svijetu sevdaha. Otkud tolika ljubav prema sevdalinci?
DR. VRANIĆ: Moj je dojam da sam poznat u oba domena, samo što je svijet medicine kojim se bavim (patologija) vezan za uzak krug specijaliziranih stručnjaka, te moj stručni i znanstveni rad ima odjeka primarno među patolozima. Naravno, moja profesionalna karijera je tek u svome razvoju i predamnom stoji još mnogo edukacije i usavršavanja.
Hoćeš li navesti neke od projekata načinjenih skupa sa rahmetli Omerom?
DR. VRANIĆ: Najviše sam bio angažiran na projektu „Banjalučki sevdah u vremenu" (2003. i 2004. godine) te na projektu snimanja sevdalinki sa Amerikankom Mary Sherhart iz Seattle tokom 2005. i 2006. godine. 2005. godine smo priredili jedan izbor najinteresantnijih mišljenja o sevdalinci, koje smo potom preveli na više jezika. Ja sam uvijek bio na usluzi i često sam bio konsultiran oko varijanata pjesama, što je, nadam se, Omeru bilo od pomoći.
Institut sevdaha se nastanio skoro na svim kontinentima. Kako je to njegovom osnivaču polazilo za rukom?
DR. VRANIĆ: Omer je bio jako vrijedan, energičan, lahko je uspostavljao komunikaciju s ljudima, a cijelo vrijeme bio vođen idejom čuvanja i širenja sevdalinke po cijelome svijetu.
Rahmetli Omer je planirao u maju ove godine, skupa sa svojim sevdalijama, nastupiti u čuvenoj Sidneyskoj operi. Da li Ti je šta pričao o tom nesuđenom nastupu?
DR. VRANIĆ: Da, to mu je bio veliki cilj koji je bio postavio pred sebe i o tome je stalno pričao. Vjerujem da bi u tome uspio, ali je smrt, nažalost, bila brža.
Neposredno prije Tvoga povratka iz SAD (oktobar 2009.) Pobrić je javno pričao da ćeš mu donijeti odijelo koje je skrojio i sašio naš krojač koji živi u Lincolnu - Nebraska. Jesi li mu donio i kako je reagirao?
DR. VRANIĆ: Da, to je doista nešto posebno. Riječ je o našem Bosancu Emsudu Deumiću, inače krojaču iz Prijedora, koji je u Nebrasku došao 1993. poslije golgote koju je prošao u prijedorskim logorima smrti. Emsuda je dirnuo Omerov pristup pjesmi Radeta Jovanovića „U tuđoj zemlji“ i odlučio je da Omera nagradi onim što on najbolje može ponuditi – svojim odijelima. Omer je, naravno, bio oduševljen Emsudovom reakcijom i odijelom i to je javno isticao... Mislim da je čak i Emsudovo odijelo bio postavio na svoj web site.
Neki su već pesimisti nakon odlaska osnivača Instituta sevdaha da će sevdalinka preživjeti nemilosrdne udare šunda, budući da je rahmetli Omer, kako navode (naravno, treba se složiti s tim), bio posljednja institucionalna brana od najezde šunda. Da li je rano za neke prognoze po tom pitanju i kako Ti vidiš daljnju sudbinu sevdalinke?
DR. VRANIĆ: Ja vjerujem da će sevdalinka preživjeti sve udare, kao što je to bio slučaj i u prošlosti. Ono što je posebno pozitivno jest da stasaje mlada generacija koja ima osjećaj za sevdalinku. Bojim se da ćemo na pravi instutucionalni oblik zaštite sevdalinke morati još da sačekamo.
Imaš li informacija kakva će u nastavku biti sudbina Instituta sevdaha?
DR. VRANIĆ: Vrlo je teško reći šta će se desiti. Institut sevdaha ima svoj Upravni odbor i Savjet, koji će se sigurno sastati u dogledno vrijeme i donijeti neke smjernice o budućem djelovanju Instituta sevdaha. Mislim da se to mora uraditi zbog Omera i svega onoga što je on prethodnih godina i decenija radio.
A, sada, malo i o Tvome primarnom i profesionalnom pozivu. Bio si godinu dana na specijalizaciji u Americi. Jesi li postigao ono zbog čega si bio i šta slijedi dalje na Tvojoj uzlaznoj liniji edukacije iz oblasti medicine?
DR. VRANIĆ: Ja sam početkom 2008. godine dobio stipendiju Američkog društva za rak (American Cancer Society) za projekt istraživanja nekih podtipova karcinoma dojke. Taj sam projekt kompletirao u oktobru 2009. godine, kako je i bilo planirano. Taj je projekt dio moga doktorata o specijalnim podtipovima karcinoma dojke koji ću dogledno vrijeme braniti na Zagrebačkom sveučilištu. Ovih me je dana obradovala vijest da je američki časopis „Modern Pathology" prihvatio za objavljivanje jedan rad koji je dio moga doktorata. Ja ću sigurno u Ameriku opet dolaziti zbog edukacije i to opet vrlo skoro – za mjesec dana, a povod je kongres američkih patologa, koji se krajem marta 2010. održava u Washington, D.C., na kojem ću prezentirati dva rada na kojima sam radio tokom 2008. i 2009. godine.
Kratka usporedba izmedju bh. i američke medicine, ako je uopće moguće poređenje?
DR. VRANIĆ: Vrlo je teško porediti ta dva sistema. Mi svakako moramo usvajati što prije sve ono što je u američkoj medicini dobro. A toga ima jako puno.
Da završimo sa čovjekom s kojim smo i započeli ovaj razgovor: kako bi, u nekoliko rečenica, predstavio rahmetli Omera Pobrića, odnosno njegovo ljudsko i umjetničko djelo?
DR. VRANIĆ: Velika ličnost, ogromne stvaralačke energije, izuzetnih ljudskih kvaliteta, koji je život posvetio i usredsredio na očuvanje i širenje sevdalinke.
Hvala Ti za ovaj razgovor.
DR. VRANIĆ: Bilo mi je zadovoljstvo.
RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ (189)
