Kada je Jovanu Dučiću iz kabineta ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića stigao zahtjev da svojim dokumentima priloži i svedočanstvo o položenoj maturi (koju Dučić nikada nije položio), on je to ozlojeđeno komentarisao na slijedeći način: "To je ujdurma onog jezuite Andrića”.
Ekskluzivni feljton SkybiUSA
Poslijeratne godine – šta su drugi govorili o Ivi Andriću?
U prvim poslijeratnim godinama ovaj Andrićev dug i uspješan put u diplomatskoj službi bio je predmet mnogih kritičkih sudova i komentara koji su dolazili iz usta njegovih predratnih prijatelja iz beogradskih intelektualnih i građanskih krugova, kao i od njegovih kolega iz diplomatske službe. To je bilo vrijeme kada je beogradska čaršija anonimno, poluanonimno, te u raznim formama tračeva “režala” na Andrića kao na svog protežea, zato što se ovaj odmah prodao komunistima i postao njihov vjerni slugan.Svi osim komunista su mu zamijerali naglu promjenu tabora; od kraljevog opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika, do narodnog poslanika nove vlasti (1945–1953), predsjednika Saveza književnika Jugoslavije (1946–1952) i reprezentativnog “državnog pisca”, kojem su komunisti tepali da je jugoslovenski Šolohov. Beogradski krugovi su mu posebno zamjerali zbog njegove kameleonske prilagodljivosti, lukave kolebljivosti i mudrog povlačenje u situacijama kada se od njega očekivao jasan i odlučan stav.
Jedan njegov kolega iz diplomatije u službenoj bilješci, pisanoj u prvim posljeratnim godinama, opisuje ga na slijedeći način: "Andrić je tip sposobnog rutiniziranog diplomate, ali istovremeno mekušca i beskičmenjaka. Lično pošten, ali bolesno ambiciozan i veliki karijerista. U odnosu sa ljudima je dostojanstven i vrlo taktičan. Službovanje reakcionarnim režimima ubilo je u njemu svaki ostatak bunta i prkosa. Njegova se uloga svodila uglavnom na ulogu nemog tehničkog lica, poslušnog činovnika koji izvršava volju vladajućih."
Slično mišljenje o njemu izrazio je i Vladislav Ribnikar u razgovoru sa Vladimirom Bakarićem, u vrijeme zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Dajući karakteristike nekih naših predratnih diplomata za Andrića je kratko kazao: "Pravi jezuita, ljigav, otmjen."
Kada je Jovanu Dučiću iz kabineta ministra inostranih poslova Milana Stojadinovića stigao zahtjev da svojim dokumentima priloži i svedočanstvo o položenoj maturi (koju Dučić nikada nije položio), on je to ozlojeđeno komentarisao na slijedeći način: "To je ujdurma onog jezuite Andrića”.
Tu kvalifikaciju jezuite daće za njega i Isidora Sekulić, predočavajući, u optužujućoj retrospektivi, Andrićevu prirodu Radovanu Zogoviću kada ju je ovaj posjetio početkom 1948. godine u njenoj kući na Senjaku u Beogradu. Isidora Sekulića za Andrića kaže: "I govorio je malo i oprezno, i postupao u svakoj prilici sporo i neodlučno, jer nikad nije znao šta sve može u govoru reći ili pri delanju učiniti."
U jednom intervjuu koji je u Americi dao poznatom publicisti i novinaru Bogdanu Radici Milovan Đilas kaže “Ja sam Ivu Andrića spasio da ne ode na robiju. Tada se oko mene okretao kao umiljato janje. Sada me izbegava. Rusi su objavili dokumente iz 1940-1941 iz kojih se jasno vidi da je Andrić bio ne diplomat, nego je uvjerljivo zagovarao politiku kapitulacije pred Hitlerom, jer je vjerovao u pobjedu Osovine. Ja to nisam znao, ali sam ga cenio zbog njegova književnog talenta. Takvi su vam naši ljudi. Kad sam na vlasti, klanjaju se, a kad sam izvan vlasti, ostracizam! Andrić, kad me sagleda u daljini, okrene smer i pređe na drugu stranu ulice. (Milovan Đilas – razgovor s Bogdanom Radicom, Bogdan Radica, Živjeti nedoživjeti, Uspomene hrvatskog intelektualca, Knjiga druga, Munchen – Barcelona, 1984, 578)
Međutim, i sam Andrić umjesto da se brani, sam sebi upućuje niz samokritičnih prijekora. Tako mnogo godina kasnije u “Znakovima pored puta” za sebe kaže: "Toliko je moj položaj u svetu neprirodan, u tolikoj su opreci ono što mislim kad sam sam, i ono što radim i govorim kad sam sa ljudima, da posle svakog dodira sa svetom padam kao pokošen i drhtim u bolu i u nesanici, dok kroz mene neprestano prolaze i ponavljaju se, kao slova svetlosne reklame, sve reči koje sam preko dana izgovorio. Vi kažete da nisam bio otvoren, da sam sve svoje pomisli i većinu svojih ličnih osećanja zadržavao u sebi, krio ih od ljudi sa kojima živim. Zato me optužujete zbog pritvorstva i neiskrenosti. Ali vi ne znate sa kakvom sam se budalom u sebi ja nosio, koliko sam se stideo njegovih ispada i postupaka koji su uvek bili u strašnoj suprotnosti sa onim što sam hteo da budem."
Više svjetlosti na to ratno, ali i predratno vrijeme baca jedan dokument koji je do sada izmicao pažnji istraživača, a koji je ekskluzivno objavila beogradska “Politika”. Riječ je o originalnom dosijeu formiranom u Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove koji je bio pri predsjedništvu vlade generala Milana Nedića, a spomenuti dosije jasno pokazuje da je spomenuti nobelovac pripadao masonima.
Istoričar Nenad Petrović pronašao je u Vojnoistorijskom institutu tipski dosije kakavi su otvarani za sve bivše diplomate i svi druge osobe osumnjičene za pripadnost masonima.
U dosijeu se nalazi svojeručno pismeno izjašnjavanje Ive Andrića u vezi s njegovim članstvom u masonskoj organizaciji, kada je 1925. godine primljen u ložu “Preporađaj”, koja je u to vreme radila samostalno i odvojeno od Velike lože Jugoslavije. Andrić u svojeručno pisanom i uredno potpisanom izjašnjenju kaže: “Tek jedno pola godine docnije loža je regulisala odnose s Velikom ložom Jugoslavije i ušla u njen sastav. U leto 1926. godine prestao sam da dolazim na sastanke, a u jesen iste godine premešten sam u inostranstvo i napustio Beograd”, dalje navodeći da od tada nikad više ni pisanim putem, a ni posredno nije imao veze ni sa ložom čiji je član do tada bio, a ni sa kojom drugom.
Dalje tvrdi: “Kao što to često u takvim društvima biva, ja sam automatski prestao da budem član, već tim što se nisam za godinu dana javio loži, ni učestvovao u radu, ni platio članarinu.”
Pozivajući se na dokument Vojnoistorijskog instituta, Nenad Petrović smatra da je ključna tačka u Andrićevom pismenom iskazu da je usljed svoje neaktivnosti “spontano” prestao biti član slobodnih zidara.
Pokazalo se da je bivši diplomata, veliki državni komunistički pisac i kasniji nobelovac i ovdje zaobišao istinu. Ono što dodatno stvara zamršenost jeste indicija da je poslije izlaska ili isključenja iz masonske lože “Preporađaj” Andrić ušao u masonsku ložu “Dositej Obradović”, takođe u Beogradu. O tome svjedoče podaci “Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera” nastao neodređenog datuma za vreme okupacije, gdje se pod brojem sedam navode podaci: “Andrić Ivo, bivši diplomat, poslanik u Berlinu u penziji, loža Dositej Obradović, adresa stana Prizrenska 9, Beograd”.
Iz svega navedenog može se s pravom zaključiti kako je srpskim kvislinškim vlastima, ali i njihovim gazdama Nijemcima, bilo dobro poznato da je Andrić prešao iz jedne u drugu masonsku ložu, a titulisanje sa “poslanik u penziji” upućuje na to da Andrić ni u toku ratnih godina nije izgubio svoje redovne prinadležnosti (penziju). Andrić je kao i ostali članovi mističnog masonskog bratstva ostao vjeran zakletvi. Otkrio je samo ono što se moglo o masonima saznati iz literature i što su oni sami, strogo dozirano, puštali u javnost. To je zakon šutnje i solidarnosti među braćom masonima od kojeg nobelovac nije htio odstupiti.
Na pitanje šta je bio njegov motiv za stupanje u masonsku ložu Ivo Andrić se znao kao jegulja izvlačiti da je njegovo učlanjenje bilo samo iz radoznalosti i želje da i sam pripada kolu velikana.
